nedjelja, 24.07.2011.
moja baka napustila je ovaj svijet prije dva mjeseca. pronašla je svoj mir.
i jako mi nedostaje. iz dana u dan očekujem da ću je ugledat. ali nema je.
i dok su rane tako svježe i dok još jedva dišem od boli koju osjećam, napušta me još jedna osoba.
i lomim se. kao nikad do sad. ne, nemam snage.
moj tata gubi također bitku s rakom.
i još koji dan, tjedan, možda čak i mjesec i eto družit će se i on s bakom. metastaze su golim okom vidljive po tijelu.
boli me gledati ga kako se pati.
boli me spoznaja da ga neće biti.
kakav god bio imali smo mi svojih nesuglasica, ali on je moj otac i ja ga sa svojih 25 godina nisam spremna izgubiti.
smrt je sastavni dio života. i svi ćemo mi jednom završiti dva metra pod zemljom, ali izgubiti jedne od dvije najvažnijih osoba u svom životu je previše.
ne vidim smisla u ničemu.
i znam da polako padam u depresiju.
ne znam se nositi s ovom bujicom osjećaja. nemam više snage.
jednostavno nemam.
i žao mi je mame jer nije ni njoj lako, ona je izgubila svoju mamu, a sad gubi muža.
ne treba joj još i kćerka u depresiji.
svakodnevne glavobolje i psihosomatski simptomi me samo vuku u krevet. kako polako iz oca istječe energija, tako i iz mene.
nema više ništa smisla.
moram pronaći sebe i ono malo životne energije što je negdje duboko zakopano u meni.
bol je neopisiva. paralizira me. ne mogu joj se oduprijet. skupljalo se i nakupljalo, i pravila sam se da sam dobro ali sad je došlo do onog vrha. i slomljena sam u potpunosti.ali znam da se pati, i da uz sav taj morfij i dalje osjeća bol.
tata, nedostajat ćeš mi najviše na svijetu u svim trenutcima koji će mi biti bitni.ali shvaćam jednim dijelom svoga bića da je vrijeme da napustiš ovaj svijet i da će ti na nekom drugom mjestu, ako ono postoji biti bolje. volim te. i uvijek ću te voljeti.
